Naslovnica zadnjeg broja
Naslovna ilustracija

Članak


Medij. istraž. (god. 16, br. 1) 2010. (131-160)
IZVORNI ZNANSTVENI RAD
UDK: 791.43.01
Primljeno: prosinac 2009.

Intertekstualnost, intermedijalnost i interdisciplinarnost u filmskom eseju

Ivana Keser Battista

SAŽETAK

Filmski je esej uvjetovan spregom intertekstualnosti, intermedijalnosti i inter­disciplinarnosti, odnosno istraživanjem različitih umjetničkih disciplina, inter­disciplinarnim interakcijama s humanističkim znanostima, kao i susretima sa znanstvenim disciplinama. Film transformira sve što citira, a filmski esej uvi­jek teži ka metafilmu koji računa na upućenost gledatelja. Svojstvo je filmskog eseja nestalnost forme i otvorenost k eksperimentu. Intertekstualnost se tako najjednostavnije može definirati kao međusobnu povezanost dvaju ili više tekstova, prvenstveno kao odnos prema književnim tekstovima u kojem se pod­razumijeva da je za razumijevanje jednoga djela ključno poznavanje drugog djela. Ideja o intermedijalnosti pak proizlazi iz činjenice da mediji nisu u pot­punosti samosvojne cjeline nego da se uvijek sastoje od kompleksnih medijal­nih konfiguracija. Film po svojoj prirodi uvijek teži k ‘nečistim’ formama, od­nosno uvijek nalazi spregu s drugim umjetnostima, posebno s književnosti. U filmskom se eseju stoga pod intermedijalnošću podrazumijeva ispostava mate­rijala i tema, u kojoj nije film taj koji se ponaša intermedijalno već njegov materijal, pa se intermedijalnost događa na nivou naratologije i uvjetovana je transmedijalnošću priče. Također, intermedijalnost bi se u slučaju filmskog esejizma mogla nazvati svojevrsnom hermeneutikom filma, načinom analize a ne samo opisa pojedinog djela. U filmu tako općenito razlikujemo vezu između filma i drugih umjetnosti, kao i citate iz drugih filmova i citate iz drugih um­jetnosti. Primjena interdisciplinarnosti pak na neizravan način pretpostavlja oblik dijaloga i interakciju između dviju ili više disciplina kao i denaturaliza­ciju postojećeg znanja.

Ključne riječi: Filmski esej, intermedijalnost, intertekstualnost, metafilm, audio­vi­zualna montaža

Filmski esej podrazumijeva oblik filmskog iskaza u kojem se preispituje moć arti­kulacije ne samo slikom već i jezikom, kroz koji je znanje podijeljeno i kroz koji se istodobno diseminira što se postiže prisutnošću intertekstualnosti, intermedijal­nosti i interdisciplinarnosti. U ovom ćemo se radu stoga posvetiti ulozi filmskog eseja koji se ne zasniva poput klasičnog narativnog filma na prepričavanju i razvr­stavanju događaja, već na neumornom preslagivanju svakog uobičajenog mišlje­nja. Budući da film osim dominacije pokretne slike, na izravan ili neizravan način podrazumijeva upotrebu riječi, odnosno prisutnost tekstualnog, može se očekivati potraga za esejističkim uporištem, s jedne strane u književnosti, odnosno u inter­tekstualnosti i s druge strane, u umjetnostima poput slikarstva, arhitekture ili mu­zike, odnosno u intermedijalnosti (ili u multimedijalnoj prezentaciji).
Može se reći da je intermedijalnost osnovna karakteristika filmskog eseja. S druge strane interdisciplinarnost u filmskom eseju manje je zastupljena i kao takva naj­češće poprima spregu s filozofijom, rjeđe sa znanošću, često u aplikaciji tehnolo­gija, kakvim se primjerice služe autori poput Agnès Varda, Chantal Akerman ili Chrisa Markera. Mnogi filmski autori esejističkog pristupa svoje filmske radove predstavljaju u obliku instalacije. Kao primjer mogu se navesti: Raoul Ruiz, Peter Greenaway, Atom Egoyan, Harun Farocki, Aleksandar Sokurov i Raymond De­pardon, koji izlažu svoje radove interakciji s radovima drugih umjetnika, njihovoj međusobnoj usporedbi i mutaciji (Bellour, 2003: 57).
Intertekstualnost se za ovu prigodu može najjednostavnije definirati kao međuso­bnu povezanost dvaju ili više tekstova, prvenstveno kao odnos među književnim tekstovima u kojem se podrazumijeva da je za razumijevanje jednoga djela klju­čno poznavanje drugog djela. U književnosti je nadasve poznat primjer Joyceova Uliksa, koji nije moguće adekvatno razumjeti izvan odnosa prema Homerovoj Odiseji. Za raspravu o intertekstualnosti na filmu, možemo se u slučaju filmskog eseja, osloniti i na postrukturalistički pristup tekstu kao nečem što ne predstavlja zatvoreno i samosvojno tkivo, prema uzoru na Juliju Kristevu koja tvrdi da je svaki tekst “sastavljen kao mozaik citata”, te da je “svaki tekst zapravo asimilacija i transformacija nekog ranijeg teksta / djela”. Ili prema Rolandu Barthesu, smatrati da je temeljna sposobnosti nekog teksta njegova mnogoznačnost, kao i da je “bilo koji tekst novo pletivo prošlih citata” (Beker, 1988: 11-12). Budući da je obično zasnovan na nekom od oblika tekstualnog komentara, za filmski esej bi se moglo reći slično, da je svaki novi filmski esej pletivo prethodnih verbalnih i vizualnih citata.
Ideja o intermedijalnosti proizlazi pak iz činjenice da mediji nisu u potpunosti sa­mosvojne cjeline, nego da se uvijek sastoje od kompleksnih medijalnih konfigura­cija. Prema Martinu Schaubu (1992: 111, 109) filmski esej je nastao nakon pro­nalaska zvučnog filma, odnosno kad je dokumentarni film dobio mogućnost sin­kronog tona. Schaub također smatra kako film po svojoj prirodi uvijek teži k ‘ne­čistim’ formama, odnosno kako uvijek nalazi spregu s likovnim umjetnostima i književnosti. Volker Roloff tako pod intermedijalnošću smatra proširenje koncepta intertekstualnosti i određuje ga kao ‘transformaciju’ diskursa jednog medija u elemente, tekstove ili slike drugog medija, odnosno kao tehniku i način postupka asimilacije i fuzije elemenata drugog medija, bez da se pritom prekorači prvobitni medij (Scherer, 2001: 46). U filmskom se eseju stoga pod intermedijalnošću pod­razumijeva ispostava materijala i tema, gdje film nije taj koji se ponaša interme­dijalno već njegov materijal.
Joe Moran u knjizi Interdisciplinarnost (Interdisciplinarity, 2002) definira interdi­sciplinarnost u najširem značenju riječi kao bilo koji oblik dijaloga ili interakcije između dvije ili više disciplina, kao fleksibilan postupak, nedeterminirani dijalog. Interdisciplinarnost je u filmskom esejizmu gotovo neizbježna, budući da se audi­ovizualnim iskazom obuhvaća širi prostor interakcije koja nije samo umjetnička. Mnogi su filmski esejisti na kraju prakticirali saznanja iz srodnih umjetničkih ili neumjetničkih disciplina. Nije zanemarujuće da su formalna obrazovanja redatelja često bila, iz uvjetno rečeno, nefilmskih disciplina: Chris Marker studirao je filo­zofiju, Agnès Varda povijest umjetnosti, Jean-Luc Godard etnologiju, Joris Ivens ekonomiju i kemiju, što ukazuje da je redateljeva pretpostavka snalaženja u okvi­rima postojećih disciplina predodređena savladavanju i probijanju tih istih okvira.
Poveznice intertekstualnosti, intermedijalnosti i interdisciplinarnosti za konstitu­tivnost filmskog eseja potražit ćemo u djelima teoretičara iz područja intertekstu­alnosti i intermedijalnosti (Beker, Eco, Oraić, Paech), filmske naracije (Chatman, Bordwell, Warren), nefikcionalnog filma (Barnouw, Burch), filmološko esejisti­čkih analiza pojedinih autora (Alter, Silberschmidt, Warren), teoretičara zvuka u filmu (Chion, Jullier, Stojanović) te u radovima teoretičara filmskog esejizma (Bellour, Blümlinger, Scherer). Kao i u filmskim esejističkim djelima autora: De­reka Jarmana, Petera Greenawaya, Jean-Luca Godarda, Agnès Varda, Marguerite Duras, Dušana Makavejeva, Chrisa Markera, Errola Morrisa koji primjenjuju in­tertekstualnost, intermedijalnost i interdisciplinarnost.


Intertekstualnost

Pitanje izlaganja u filmskom eseju ukazuje na suprisutnost različitih oblika teksto­va u tekstu, kao što je primjerice izravna prisutnost komentara, citata ili međufilm­skih dijaloga s ranijim filmovima. Seymour Chatman (1990: 124) se u tekstu na­slova “Filmski pripovjedač” (“The Cinematic narrator”), osvrće na prirodu filma koja odolijeva jezički-centriranom pripovjedaču, što se u slučaju igranog filma očekuje jer se izlaganje vizualno verbalnom reprezentacijom, odvija s naglaskom na kombinaciji vizualnih prizora, slike i zvuka, a najmanje s naglaskom na izravnu prisutnost glasa komentara u filmu. Chatman (1990: 125) izlaže stajalište Davida Bordwella koji podrazumijeva u filmu naraciju ali odbija ideju pripovjedača (na­ratora) u filmu, naglašavajući pritom da je za filmsku naraciju gledateljeva uloga jednako važna kao i redateljeva. Gledatelj naime sam rekonstruira naraciju činom gledanja i sam stvara priču, Bordwell tako aktivnosti gledanja pridaje težinu zao­kruženja naracije.
Filmski esej, također, prostor zaokruženja naracije prepušta gledatelju, ali u po­gledu prisutnosti pripovjedača i implicitnog autora (implied author), čini upravo suprotno od fikcionalnog filma. Može se reći da u filmskom eseju figura autora predstavlja orijentacijsku točku u prirodi nelinearnog postupka izlaganja i uslo­žnjavanja priče te da implicitni autor utjelovljuje često oboje: autora kojeg kon­struiramo iz teksta i prisutnost stvarne osobe, odnosno autora.
Intertekstualnost ima ishodište u književnosti i ona se kao pitanje teksta smatra neprenosivom izravno u umjetnost filma. No da intertekstualnost u filmu nije is­ključena, ukazuje Christine Scherer (2001: 42) slijedeći definiciju Gérarda Genetta iz Književnosti na drugom stupnju (La literature au second degré, 1982), prema kojoj intertekstualnost predstavlja tip transtekstualnih veza između tekstova. Sche­rer se poziva na Genettovu podjelu transtekstualnosti na oblike: parateksta (naslo­va, podnaslova, međunaslova, uvoda, napomene i drugog), metatekstualnosti (tu­mačenja jednog teksta pomoću drugog), arhitekstualnosti (implicitnog znanja o pripadnosti vrstama) i hipertekstualnosti. Sve ove oblike transtekstualnosti (s izu­zetkom možda posljednjeg), Scherer nalazi prisutnima u filmskom eseju, kao i pojavu kontaminacije, kao omjera stranog i vlastitog teksta u filmskom eseju.
Tako je, na primjer, čin pisanja ishodišna točka filma Vrt (The Garden, 1990)De­reka Jarmana, u kojem Jarman osobno nastupa u prvim kadrovima filma, za rad­nim stolom, u svojoj kući u Dungenessu, prizivajući slike i spašavajući ih od zabo­rava. Jarman predodžbom dnevničkog razmišljanja priziva misli iz Vergilijeve Eneide, pjesama Allena Ginsberga i T.S. Eliota, stvarajući od filma mentalno pu­tovanje. Christine Scherer (2001: 304) nalazi sličnosti u formi Jarmanova i Gin­sbergovog izlaganja. Ginsberg tako opisuje formu svoje gotovo epske pjesme na­slova Howl (1955), kojom se Jarman inspirirao za rad na filmu, kao vezu “proze i poezije”, kao jedan umjetnički protokol prirodnog toka rijeke misli. A Jarmanov arhetipski vrt u Dungenessu, u okruženju nuklearne elektrane, postaje potraga Jarmanovog pripovjedačevog ‘ja’ za samim sobom (Scherer, 2001: 327).
Jedan od najpoznatijih primjera filma kao izvora intertekstualnosti je svakako Ca­sablanca, (1942) Michaela Curtiza jer su dijalozi s elementima klišeja potaknuli replikaciju u filmovima nakon toga. Umberto Eco smatra kako Casablanca nije film, nego mnogo filmova, odnosno antologija. Prema Ecu (1998: 172-173), ono što Casablanca čini nesvjesno, drugi će filmovi napraviti s ekstremnom intertek­stualnošću, podrazumijevajući da je osoba kojoj je film upućen jednako svjesna njegove namjere. Takve filmove Eco naziva “postmodernima” dijeleći tako Brani­ganovu (1992: 208) poziciju isticanja postmodernističke estetike nabrajanja, per­mutacija, fragmentarnosti, citatnosti i drugog.
Eco na primjeru Spielbergova E.T.-ja (1982), u sceni susreta E.T-ja i patuljastog Jedija iz filma Imperija uzvraća udarac (The Empire Strikes Back, 1980), a moglo bi se primijeniti i šire, navodi tri elementa intertekstualne kompetencije za uživa­nje u prizoru filma: mora se znati odakle drugi lik dolazi (u ovom slučaju Spiel­berg citira Lucasa), mora se znati nešto o vezama između režisera, i mora se znati postoji li neki oblik bratstva (oba je čudovišta načinio Rambaldi te su oni posljedi­čno povezani nekim oblikom bratstva). Eco navodi kako potrebna stručnost nije samo interfilmska, nego i intermedijska, što znači da osoba koja je upućena mora poznavati ne samo druge filmove, nego i sve tračeve masovnih medija. U slučaju filmskog esejizma to se očituje manje u referenci na proizvode elitne kulture (refe­riranje na klasike na primjer), a više u intertekstualnosti u sferi popularne kulture.
Filmovi Jean-Luca Godarda primjerice obiluju teško razlučivom kombinacijom intertekstualnosti i intermedijalnosti. Jacques Rancière nam u knjizi Sudbina slika (Le destin des images, 2003) daje presjek uobičajene Godardove esejističke prakse beskrajnog spajanja kadra jednog filma s titlovima i dijalogom drugog filma, jedne rečenice romana, detalja slike, refrena pjesme, fotografije aktualnosti ili oglasne poruke s drugom, gdje se uvijek radi o dvije stvari istodobno: organiziranju šoka i konstruiranju kontinuuma.
Prostori šoka kao i kontinuuma, smatra Rancière, mogu čak nositi isto ime, ono Povijesti. A Povijest, na kraju, može predstavljati dvije kontradiktorne stvari: “is­prekidanu liniju prokazivačkih šokova ili kontinuum koprisutnosti”. Pri tome Go­dardove raznovrsne veze izgrađuju i promišljaju istodobno smisao povijesti koja se pomiče između ta dva pola (Rancière, 2003: 70-71). Godardovi šokantni hete­rogeni kolaži, smatra Rancière, već se odavno smatraju dijalektičkim. Godard vidi povijest kao mjesto konflikta, rezumirano u rečenici heroja iz filma Made in USA (1966): “Imam dojam da živim u filmu Walta Disneya, u kojem igra Humphrey Bogart, dakle u političkom filmu”. Rancière u ovom primjeru nalazi egzemplarnu dedukciju, kao “odsutnost odnosa između asocijativnih elemenata dostatnu za po­tvrđivanje političkog karaktera asocijacije”, koja bi se također mogla proglasiti znakovitom za postupak filmskog esejizma.
Sljedeći primjer filma ukazuje naslovom i sadržajem na intertekstualnost, no nje­gova performativna snaga prevladava u intermedijalnosti. Odisejev pogled (Ulysses Gaze, 1995), igrani je film Thea Angelopulousa s elementima esejizma koji se prelama kroz arhetipski motiv lutanja grčkog junaka, inače redatelja, pro­buđenog na Itaki, na epskom putovanju kroz zemlje suvremenog Balkana, u okru­ženju rata i slomu političkih ideologija, u potrazi za rolom filma, mogućim filmskim prvijencem braće Manaki s početka stoljeća, koja nikada nije ugledala svijetlo dana, a koja bi za razliku od novih slika Balkana, punih ratnih užasa, tre­bala zasjati drugačijim, nevinim pogledom Balkana.
Upotreba dokumentarnih snimaka u filmu, a posebno preuzimanje književnog predloška u kojem preteže simbolička motivacija nad razvojem metonimije, daje ovom fikcionalnom filmu karakter eseja. Odisejev pogled ukazuje na složenu pove­znicu između dvaju medija: književnosti i igranog filma, u čijem bi se slučaju mogli poslužiti opaskom Joachima Paecha (1997: 335), koji smatra da ne postoji intermedijalnost između književnosti i filma, nego samo između medija književne i filmske priče. Intermedijalnost se, prema Paechu, dakle događa na nivou narato­logije i uvjetovana je transmedijalnošću priče. W. J. T. Mitchell (1981: 117), ra­zmatrajući pojam naracije, navodi primjedbu Seymoura Chatmana iz teksta “Što mogu romani a film ne može (i obratno)”, (“What Novels Can Do That Films Can’t (and Vice Versa)”, 1980) u kojem Chatman kaže kako je narativno u osnovi tekstualna organizacija, shema koju treba aktualizirati, te kako je “jedan od najva­žnijih opažaja, proizašao iz naratologije taj da je sam pojam narativnog duboka struktura prilično neovisna od svog medija”.


Intermedijalnost

Može se reći da se intermedijalnost u filmu pojavila krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, nakon što se iscrpila mogućnost preciznijeg opisa slikovnog i tekstualnog na nivou (inter)teksta. Intermedijalnost bi se u slučaju filmskog eseji­zma mogla nazvati svojevrsnom hermeneutikom filma, načinom analize a ne samo opisa pojedinog djela. Ono što je zajedničko tekstu i slici jest mogućnost njihovog transferiranja, uz pomoć citata i citiranja. Citiranje je, prema Dubravki Oraić (1988: 130) intertekstualni proces, pa je stoga citatnost svojstvo intertekstualne strukture. U njezinoj tipologiji relevantnih književnoumjetničkih citata: interlite­rarnih, autocitata, metacitata, intermedijalnih i izvanestetskih, u filmskom eseji­zmu mogu se naći istovjetne značajke gotovo svih osim intraliterarnih.
Autocitatnost je zbog naglašene subjektivnosti, kao prepisivanja samog sebe, u pristupu nefikcionalnom filmu, odlučujuća u filmu kao što je Chantal Akerman o Chantal Akerman (Chantal Akerman par Chantal Akerman, 1997) gdje autorica putem dnevničkog zapisa iznosi vlastite misli o svom radu. Metacitat kao iskaz književnosti sadržan u književnim manifestima i programima ili esejistici, koji ra­čunaju na upućenost i naobraženost gledatelja, nalazi svoju relaciju u metafilmu. Primjer metafilma kao esejističkog postupka nalazimo i u opusu igranih filmova Quentina Tarantina i Woodyja Allena. Metafilmom, odnosno citiranjem kao ka­nonskim postupkom služi se i Wim Wenders kad se u filmu Tokyo ga (1985), fo­kusira na jednog autora, Yasujira Ozua i posreduje između Japana viđenog u opusu ovog redatelja i zapadnjačkog pogleda na ubrzane kulturološke promjene suvremenog Japana. Ozuov film Priča iz Tokija (Tokyo monogatari, 1953), na kojem Wenders zasniva svoju esejističku priču, pretpostavka je za razumijevanje ovog Wendersovog filma.
Godard svoj rad temelji na igri izričitog i neizričitog upućivanja na filmske citate. U filmu Prezir (Le Mepris, 1963), Fritz Lang citira otkrivajući autore (Bazin, Dante, Hölderlin). U istom filmu, Lang i neizričito upućuje igrom riječi na krajnju reduktivnost citatnosti i aluzije, kad na primjer napuštajući dvoranu s plesnom točkom, spominje jadnu B.B. aludirajući istodobno na podudarnost inicijala Bri­gitte Bardot i Bertolda Brechta. U filmu Do posljednjeg daha (A bout de soufflé, 1959), Michele Poiccard citira Aragona u rasponu od preciznosti do neprepoznat­ljivosti originala. Film Živjeti svoj život (Vivre sa vie, 1962) sadrži cijele isječke iz pripovijetke Ovalni portret Edgara Allana Poea.
Kao intermedijalnu citatnost u književnosti Oraić navodi uvođenje drugih umjet­ničkih medija, npr. slikarstva, glazbe ili filma u književnost. Filmski esej naslućuje slična iskustva. Film je u svojoj osnovi reprodukcijski medij koji apsorbira sva priopćenja bilo vizualnog, auditivnog ili audiovizualnog porijekla.
Za izvanestetski citat, kao najsloženiji citat, Oraić (1988: 132) uzima za primjer razne neumjetničke tekstove. Oraić tako u književnosti navodi citat iz života, fak­tocitat ili transemiotički citat u najširem smislu. Jedan od oblika izvanestetskog citata nalazi u primjeru stranice s ulijepljenim novinskim isječkom u rukopisu knjige Berlin Alexanderplatz (1929) Alfreda Döblina. U slučaju filma izvanestet­ski se citat može pronaći u primjeru Godardova filma Vikend, u snimcima plakata koji pozivaju na revoluciju i koji u kadrovima insceniranog poziranja glavnih akte­ra filma (buržoazije) i radničke klase, zajedno sa zvučnom zapisom internacionale nadopunjuju duh proročke misije filma uoči šezdesetosmaške pobune u Francu­skoj. Također, Agnès Varda u filmu Skupljači i skupljačica (Les glaneurs et la glaneuse, 2000), u ratarski kontekst filma vješto uklapa poetski citat Joachima de Baleya kao i cijeli niz izvanestetskih citata, primjerice u epizodnim nastupima pravnika koji predstavljaju državu informirajući nas o normativnostima i zakoni­ma.
Jednostavnije rečeno, kao vezu između filma i drugih umjetnosti, razlikujemo ci­tate iz drugih filmova i citate iz drugih umjetnosti. Ante Peterlić (1988: 198), pišu­ći o citatima, prve naziva međufilmskim, a one tekstualne, koji prakticiraju inter­medijalno citiranje navodi kao “alofilmske ili inofilmske citate – ponavljanja, di­jelova iz drugog umjetničkog medija, koji su u osnovi uvijek perifrastični jer je apsolutna transplantacija praktički nemoguća.” Peterlić navodi činjenice koje se zanemaruju u filmskim studijama pri upotrebi citata u filmu: “film transformira sve što citira, funkcija je filmskog citata najčešće podložna krivoj interpretaciji, porijeklo je citata u filmu krivo protumačeno, a mogućnost je sinkronije između citata i navodnih izvora previđeno”.
Peterlić poseže za primjerom Buñuelove filmske inscenacije klimaktičkog prizora prosjaka po uzoru na Posljednju večeru u filmu Viridiana (1961),koja se zbog kompozicijske sličnosti može tumačiti kao citat istoimene freske Leonarda da Vincija. Posljednja večera ovdje kadrom predstavlja izričiti inofilmski citat. No, ne samo pri ovom, nego svakom susretanju s citatom u filmu, kaže Peterlić, ne smijemo se zanositi svojom erudicijom, poznavanja, u ovom slučaju, Leonardove freske, ne smijemo biti ni odviše sigurni da je to citat upravo Leonardove freske; možda je taj citat izričitiji kao citat mnogih filmova iz katoličkog kruga…”, odno­sno “Buñuelov citat jednako se može shvatiti kao citat Leonarda, kao citat jedne cjelokupne baštine, ali možda i kao citat konkretne filmske prakse” (Peterlić 1988: 198-207).
Filmski esej obiluje međufilmskim i alofilmskim, odnosno inofilmskim citatima. Chris Marker se u filmu Jedan dan Andreja Arseneviča (Une Journée d’Andrei Arsenevitch, 1999) fokusira na bolesnog i umirućeg Andreja Tarkovskog, baš kao i Wim Wenders u filmskom eseju Nickov film: munja nad vodom (Nick’s Film: Lightning over Water, 1980), poludokumentarnom filmu posvećenom na smrt bo­lesnom Nicholasu Rayu. Marker uspostavlja interfilmsku relaciju kad u Jednom danu Andreja Arseneviča, narator komentira kako u Tarkovskijevim filmovima kiši kao u Kurosawinim. Istodobno odlučujući naslov Markerovog filma, koji je od 1986. do zaključne verzije 1999. doživio različita proširenja, naslovom sugerira na roman Aleksandra Solženjicina: Jedan dan u životu Ivana Denisoviča (Alter, 2006: 43).
Također, može se reći da Marker u filmu Bez sunca, primjenjuje svojevrsnu inter­tekstualnu igru, naglašavajući svojstva vremena i prostora pojedinačnim konstela­cijama mjesta i vremena koja nisu prenosiva na druge vremensko prostorne kon­stelacije, pa njemački komentar oprema citatom iz Pepelnice (Ash Wednesday), T.S. Eliota umjesto citatom Jeana Racinea kao u verziji francuskog originala (Scherer, 2001: 154). Transformiranje slikovnih, odnosno tekstualnih elemenata iz jednog medija u drugi, odnosno suočavanje filmske i fotografske slike, fikcije nasuprot dokumentarnosti i na kraju samo pitanje adaptacije, navodi nas zapravo neizravno na ideju prevođenja, kako ju je poimao Walter Benjamin. Benjamin u tekstu “Zadatak prevodioca” (“The Task of the Translator”, 1923), razmatra za­pravo nemogućnost prevođenja, te zaključuje kako smisao prevođenja nije u otkri­vanju značenja originala nego svojevrsnoj demonstraciji odnosa između jezika.
Cijeli je niz filmskih esejista čijem je bavljenju filmom prethodilo pisanje te koji su i nakon filma ustrajali u pisanju: Woody Allen, Pedro Almodóvar, Harun Fa­rocki, J. L. Godard, Chris Marker, Jean Renoir, Wim Wenders, Orson Welles. Mnoge od njih prepoznajemo dvojako, kao pisce i kao redatelje: Alexandre As­truc, Jean Cocteau, Marguerite Duras, Pier Paolo Pasolini. Za Marguerite Duras tako pisanje podrazumijeva i film. Duras kaže: “Prije knjiga nema ničega. Ali prije filma postoje knjige”. No, knjige je ne ispunjavaju takvom srećom kao film koji vidi kao potporu pisanju. Za Duras snimanje filma ne predstavlja pokazivanje, nego pokušaj oblikovanja nereprezentativnog drugim sredstvima nego li repre­zentacijom (Armel, 1996: 56).
Filmski esej zahtijeva svojevrsni sinkretizam. Estetski, kao vezu između slike, boje, zvuka, pokreta, moguće literarne adaptacije i s druge strane tehnološko-me­haničku vezu medija poput onog u Wagnerovom Gesamtkunstwerku kao prvom hibridu intermedijalnosti. No, intermedijalnost se ponekim autorima, poput Petera Greenawaya, u čijim je esejističkim filmskim radovima, kao što je Prosperova knjiga (Prospero’s Book, 1991), intermedijalnost očigledna, ne čini kao bezazleni pojam. Henk Oosterling (2003, 29-34) navodi Greenawayevu reakciju negiranja na upit smatra li svoj rad intermedijalnim, nalazeći termin propagandističnim, od­nosno povezujući ga sa služništvom kulturnoj politici. Greenaway kao primjer za svoju argumentaciju uzima baroknog kipara i arhitekta Gianlorenza Berninija, koji se koristio svim raspoloživim umjetničkim medijima kako bi proizveo multisen­zorna iskustva, odnosno ugodio interesu katoličanstva.
Greenaway komercijalni hollywoodski film vidi kao vrstu intermedijalnosti s ko­jom se odbija poistovjetiti. Oosterling nalazi da je Greenaway u pravu kad u Gesamtkunstwerku prepoznaje današnju globalizaciju i kad odbija slijediti naputak proizvodnje spektakularnog filma koji zapravo maskira krizu metanaracije rekon­figurirane kroz vlastite fragmentirane elemente, kao što je to moguće činio Berni­ni. Oosterling definira intermedijalnost kao umjetnost između slika, riječi i radnji, koja rekonfigurira tri nekad odvojene kulturne domene, etablirane u 19. stoljeću: umjetnost, politiku i znanost, te posebno filozofiju, povećavajući iskustvo posred­ništva i osjetljivosti za tenzijske raznolikosti.


Audiovizualna montaža

Film je općenito ritmička umjetnost. Dušan Stojanović (1986: 143) u tekstu “Me­tar kao ritam u filmskom djelu” piše kako se teorijski, manje ili više, svi slažu s tezom da je ritam “opažajna povremenost”, vrsta višeglasja. Stojanović sažima op­servaciju Mathyle Ghyka, koji metar smatra jednorodnim, statičnim, potpuno pra­vilnim, za razliku od asimetričnosti, neočekivanosti, nepravilnosti i dinamičnosti ritma. Ejzenštejn je također uključivao filmski metar u filmski ritam, tvrdeći da je metrička montaža najniža “formalna kategorija”, dok ritmička montaža predstavlja viši stupanj u istoj toj hijerarhiji. Metrička montaža prema Ejzenštejnu ima apso­lutne dužine komadića, a međusobno spajanje komadića obavlja se prema njiho­vim dužinama u formuli-shemi, koje se realiziraju u ponavljanju ovih formula (Stojanović, 1986: 145).
Tako bi se primjerice u dva filmska eseja Errola Morrisa: Tanka plava linija (The thin Blue Line, 1988) i Brzo, jeftino i nekontrolirano (Fast, Cheap and Out of Con­trol, 1997), mogla prepoznati Ejzenštejnova metrička montaža, u gotovo pred­vidljivoj dinamici kadrova ili do naslućivanja sadržaja: izmjene svjedoka i izjava u slučaju Tanke plave linije, pa slučaja simetrije prvog i zadnjeg kadra u istom filmu koji se sastoje od panoramskih snimaka Dallasa, pomalo zloslutnim izjavama osu­đenika i njegove majke, koji imaju za posljedicu vizualno identične dojmove grada, koji znakovito omeđuju trajanje filma. U filmu Brzo, jeftino i nekontrolira­no, odluku da je sastavljen od četiri portreta jednakomjerno zastupljenih sugovor­nika, Morris još više naglašava predvidljivom dinamikom naizmjeničnih izjava snimljenih u krupnom planu i njihovog djelovanja u interijeru ili eksterijeru. Fra­gmentirane izjave četiri sudionika organizirane u metričku montažu, Morris privi­dno omekšava ispreplitanjem sadržaja filma sa snimcima cirkuske predstave.
Esejističnost kao da podrazumijeva glazbeno iskustvo u montaži. Grigorij Alek­sandrov, koredatelj i scenarist Ejzenštejnovog filmskog eseja Da živi Meksiko (Que viva Mexico!, 1932), svjedoči u ovom filmskom eseju kako je film bio zami­šljen kao sastavljen od nekoliko “novela”, dokumentarnih i igranih, te kako je film u cjelini trebalo “predstaviti kao divnu filmsku simfoniju u boji”. Da živi Meksiko osmišljen je po uzoru na film Berlin: Simfonija velegrada autora Walthera Rut­tmana, koji je potaknuo val filmova naziva simfonija gradova (Barnouw,1993: 73). Manoel De Oliveira tako u duhu Ruttmanove simfonije velegrada snima svoj grad Oporto u filmu Slikar i grad (O Pintor e a Cidade, 1956), izmjenjujući stvarne scene grada s akvarelnim vizijama slikara Antonia Cruza.
Pojam improvizacije pripada muzičkom aspektu, no budući da je film vremenska umjetnost, ogleda se i u njemu. Može se reći da se Godard pri kompoziciji svojih filmskih kadrova služi improvizacijom. Od samog početka svoje karijere odbija ideju snimanja filma prema pisanom scenariju. U filmu Scenarij za film Strast (Scénario du film Passion, 1982) objašnjava svoju inverziju riječi i slike, navodeći kako viđenje svijeta prethodi njegovom opisivanju (Shafto, 1999: 1). Vizualno za Godarda predstavlja audiovizualni kompleks, odnosno SonImage, kako naziva svoju produkcijsku kuću, na čijim memorandumima ispisuje scenarije u obliku partitura (Blümlinger, 1992: 15).
Laurent Jullier i James Williams pišu o Godardovom namjernom korištenju tonal­nih i melodioznih muzičkih predložaka u svojim filmovima umjesto onih iz avan­gardnog jazza ili dodekafonije, što je posebno naglašeno u njegovim filmovima koji su snimljeni nakon 1980. Tako u filmu Strast (Passion, 1982)upotrebljava sakralna i sekularna djela kompozitora Dvoráka, Ravela, Fauréa, Mozarta i Beet­hovena, a u Filmskim pričama (Histoire(s) du cinéma, 1999) djelaWeberna, Bar­tóka, Hindemitha, Honeggera, Schönberga i Šoštakoviča. Jullier nam na primjeru četiri kompozitora: Arva Pärta, Paula Hindemitha, Meredith Monk i Giye Kan­chelija, tumači praksu asocijativnog slušanja, koje su osobito svjesni kompozitori hollywoodskih filmskih produkcija, a koja nas prema kognitivistu Jamesu Youngu u slučaju “slušanja kao” navodi na analogiju asocijativnog zapažanja, odnosno “viđenja kao” do perceptivnih senzacija poput onih, nalik na uvjerenje da “vidimo lica u oblacima” (Jullier, 2004: 278).
Godard mrežu vizualnih asocijacija nadopunjuje kolažnim pristupom, u poparti­sti­čki nehajnoj maniri koristeći se već gotovim promocijskim materijalom ECM-ovih muzičkih kataloga. Šoviše, može se reći da čini i obrat, odnosno da kao prio­ritet postavlja audio zapis kad u ECM-ovoj produkciji lansira CD izdanja svojih filmo­va bez slika: Filmske priče s transkriptom vlastite naracije, te Novi val (Nou­velle vague, 1990), s dijalozima, muzikom, zvukovima, tišinom,za čije slušanje sound­tracka bez slika tvrdi da film čini još boljim (Williams, 2004: 289). Godard nas u svojim filmovima kao što su Prezir, Novi val, Ime Karmen (Prénom Car­men, 1983), Filmske priče navodi kako ne samo da iščekujemo izvjesne tonove nego da ih iščekujemo u točno odabranom vremenskom trenutku, oslanjajući se na harmo­nično iščekivanje (Jullier, 2004: 277).
Svoje posezanje za tonalnim i melodioznim, odnosno priliku za emocionalnu ma­nipulaciju, kojoj se izravna analogija može još pronaći jedino u klasičnom nara­tivnom obliku filmskog izlaganja, Godard opravdava svojom potragom za kombi­nacijama koja seže iz razdoblja njegovog militantnog filma, kad mu je namjera bila koristiti film kao oružje, kad nije tragao za novim formama nego za novim odnosima, odnosno za onim što je kasnije definirao u Filmskim pričama kao “us­postavom linkova između stvari koje nikad prije nisu bile uspostavljene i koje se ne čine podložne povezivanju” (Jullier, 2004: 279).


Glas bez tijela

Komentar u filmskom eseju je najčešće glas bez tijela, odnosno njegovo porijeklo nije vidljivo u slici. Glas se u filmskom eseju ne postavlja hijerarhijski, kao onaj koji nadzire, upravlja i sugerira, kao što je to slučaj u ranim primjerima dokumen­tarnog filma. Marguerite Duras kao redatelj i pisac raslojava film na dvije kompo­nente: film slike i film glasa. Njezin film India Song, (1975) razvio se iz književ­nog djela, odnosno kao scenarij za film, kao i film Kamion (Le camion 1977) po knjizi naslova Kamion: razgovori sa Michelle Porte (Le Camion: Entretiens avec Michelle Porte, 1977). U njemu nastupa kao autostoperica u filmu, koja ne zna kamo zapravo ide, naslućujući time primjenu esejističnog pristupa formi romana i knjige, dajući svojem filmu vizualno obličje beskrajnih kadrova plavog kamiona koji vozi u industrijskom području francuskih predgrađa u kombinaciji komentara iz skripte, nikad ostvarenog filma čiji su protagonisti ona i vozač kamiona Gérard Depardieu, koji čitaju scenarij u Durasinom domu, u predgrađu Pariza.
Film je prvobitno trebao biti snimljen u kabini kamiona, od čega se zbog hladnoće i tehničkih uvjeta odustalo. Film nas naizmjenično suočava vizualnom kombina­cijom iskarikiranog filma ceste i dokumentranih snimaka. Akustički je popraćen glasovima Durasove i Depardieua, šumovima, pauzama i Beethovenovim Diabel­lijevim varijacijama. Durasin kamion tako postaje metafora transportnog sredstva imaginacije koju potiče dodirujući u svojem scenariju konverzacije s političkim, humanitarnim ili političkim prizvukom.
Duras svoj film Kamion svrstava tako u politički film a India Song u ljubavni film (Armel, 1996: 58). Odbijajući komercijalni film kao i zatvorene forme, kojima se služi klasični pripovjedački film, Duras nastoji od kina napraviti mjesto za knji­ževnost. Njezina radikalna metoda glasi: “Trebalo bi vidjeti što čujem dok pišem”. Zbog toga Kamion predstavlja dekonstrukciju filmskih parametara, filmski esej u kojem vizualno i akustično, dvije autonomne komponente, čine jednu audiovizu­alnu cjelinu (Silberschmidt, 2005: 50-51). Također, Silberschmidt (2005: 52) tekstu Durasinog Kamiona pridaje centralni značaj jer u njemu nalazi komponente odraslog i dječjeg: “Sjedimo u kinu, a jedan ženski glas nam pripovijeda što je netko, tko nije vidljiv, vidio”. Kao gledatelji, smatra Silberschmidt, ovdje smo stavljeni u poziciju djeteta, koje gleda u majčino lice koje mu pripovijeda priču.
Michel Chion (1999: 81) u knjizi Glas u filmu (Voice in Cinema), piše kako se svaki redatelj filma mora razračunati s prisutnošću gospodara glasa u filmu. U filmskom eseju narator je najčešće nevidljiv, i kao što je već spomenuto autor filma najčešće sam preuzima ulogu naratora, dakle njemu pripada glas komentara. Chion (1999: 62) nam u knjizi naslova Pupkovina i glas (The Umbilicus and the Voice), nastaloj na osnovu kliničkog iskustva psihotične djece i odraslih, autorice Denis Vasse, obraća pažnju na relaciju između glasa i pupkovine, te zaključuje kako glas u filmu preuzima imaginarnu ulogu pupkovine kao hranidbene veze. Chion u filmu stoga vezu između pupčane vrpce i mraka utrobe pronalazi u zvu­čnoj vrpci i mraku filmske projekcijske dvorane. Za primjer uzima zvučni zapis u Renoirovom filmu Pravilo igre (Le Règle du jeu, 1939), kad glas ženske radio izvjestiteljice, čije se lice u naletu gomile povremeno gubi, najavljuje na mikrofo­nu usred gomile slijetanje Jurieuxovog aviona.
Nadalje, Chion (1999: 85) također smatra kako su francuski autori izrazito skloni eksperimentu s filmskim glasom: Bresson, Tati, Duras, Godard, Straub i drugi (istodobno autori izrazito skloni filmskom esejizmu), te kako nakon Cocteaua i Guitryja francuski film tako postaje nešto više i drugačije nego “književni” film. Marguerite Duras smatra kako suvremeni film ima tendenciju prikivanja glasa za tijelo, te kako joj se to čini kao oblik varanja, koji ona upravo razvrgava u filmu India Song, time što ga sadržajno odvaja od vizualnog zapisa (Chion, 1999: 130).
Chion u knjizi Audio-vizija (Audio-vision, 1994), u kojoj proširuje pitanje zvuka s filma na audiovizualne tehnologije općenito, razmatrajući ovu relaciju u kontekstu video umjetnosti i komercijalne televizije (odnosno u kontekstu evoluirajućih teh­nologija kao što su široki ekran, višekanalni zvuk ili dolby stereo), objašnjava vezu zvučno-slikovne sinkronije. Chion (1994: 4-5) nas upoznaje s terminom do­dane vrijednosti. Pod dodanom vrijednosti smatra izražajnu i informativnu vrijed­nost kojom zvuk obogaćuje zadanu sliku kako bi se postigla nedvojbena impresija slike iskustvom koje je izravno ili prema sjećanju kakvo netko ima o slici, kako bi ta zvukovna informacija ili izražaj “prirodno” proizašao iz onog što je viđeno i sa­držano u slici samoj.
Istodobno, dodana vrijednost predstavlja ono što daje netočnu impresiju da je zvuk nepotrebna komponenta koja tek duplicira značenje. Chion smatra kako je feno­men dodane vrijednosti karakterističan u igranom filmu, u kojem se vidi izravna veza između onog što vidimo i onog što čujemo. Zbog toga za primjer uzima up­ravo netipičnu uvodnu sekvencu, Bergmanovog igranog filma Persona, koja je u svojoj suštini esejističko eksperimentalna i kojom dominira naizgledna nepoveza­nost sadržaja. Sastoji se od vizualnog zapisa koji sadrži elemente animacije, do­kumentarnog snimka, isječka igranog filma i zvuka koji ne sadrži ljudski glas već zbir šumova, buku projektora, kapi vode i primjese atonalne muzike.
Četrdesetak godina nakon njezinog nastanka, Bergman Personu u intervjuu pro­glašava jednim od svoja dva najuspješnija izazova u filmskom mediju (Steene, 2005: 270). Bergmanovo izlaganje slika i zvuka u uvodnoj esejističkoj sekvenci ne sadrži nikakav verbalni naputak za navođenje značenja audiovizualne priče. Chion zaključuje kako je zvuk u cijeloj sekvenci izgubio ritam i jedinstvo, kako je mogu­će da je zvuk zapravo zakrpao praznine u slici, ali dodaje i zaključak kako bi se u odsutnosti tog istog zvučnog zapisa cijelo vizualno izlaganje moglo činiti nedoj­mljivo i apstraktno.


Citati iz drugih umjetnosti u filmskom eseju

Francuski teoretičar Jacques Aumont u knjizi Film i slikarstvo (Cinéma et peintu­re, 1989) piše kako slikarstvo nije u filmu samo tamo gdje je to očigledno, gdje je kao takvo jasno predstavljeno, u citatu ili tableau vivantu, već je i tamo gdje sli­karstvo i film dijele konfiguraciju pogleda: u oku filma i u oku slikarstva, kao i u vezi mizanscene i fikcije (Scherer, 2001: 48). Godardovi su filmovi prepuni refe­renca na slikare. U Apsolutnoj valuti (La monnaie de l’absolu), trećem dijelu svog osmodijelnog opusa Filmske priče, Godard izjavljuje kako “s Eduardom Manetom počinje moderno slikarstvo, što znači i film” (Godard, 1998: 54).
Godard za konfiguracijom pogleda očigledno traga u filmu Strast, te filmu nakon ovog, Scenarij za film Strast, nastalom iste godine. U posljednjem filmu, Godard se za montažnim stolom obraća gledateljima projicirajući svoja razmišljanja o vi­zualno zvučnim odnosima, pokušavajući objasniti kako je oživio slike. Godard od filma Strast stvara umjetnički esej, posežući za uzorima iz povijesti umjetnosti, radovima Rembrandta, Goye, Delacroixa, Ingresa, El Greca i Watteaua koje de­konstruira i usporava u žive prizore. Mirna slika (still image) situirana je ovdje između fotografije i filma i opisiva je, prema Bellouru, kao dekompozicija filmske pokretne slike (Scherer, 2001: 48). Mirne slike se kao prave filmske drame u fil­movima i slikama ponašaju nalik na Diderotovu percepciju vlastite duše kao po­kretnog tabloa (tableau mouvant; Hollander, 1991: 51).
U filmu Strast Godard nam predstavlja redatelja koji se u radu na svom filmu odupire prisili proizvodnje filmske priče. Štoviše, na prvi pogled, Godard uopće nema priču i nastoji stvoriti film oko slika. Filmske slike proizlaze iz slika slavnih majstora, a filmski je materijal organiziran u dvije cjeline, kao privatni i profesio­nalni život redatelja, glumaca i filmske ekipe. Suvremena filmska iščekivanja pretpostavljaju emocionalni kontinuitet, te ukoliko on nedostaje, film, koliko god bio lijep postaje nepovezan, iritabilan i lako zaboravljiv, smatra Hollander (1991: 49). To se događa zbog toga što sama priroda chiaroscura postavlja očekivanja prepoznatljivih psihičkih trenutaka. Godard se istina služi grafičkom ‘pričom’, jer se sam film smatra grafičkom umjetnošću.
Ali priča ne mora, smatra Hollander, biti melodrama ili naracija vjerodostojna ži­votu, već može biti emocionalno zadovoljavajuća dramatična sekvenca poput one u mitu, kakvu predstavljaju velike realistične reprodukcije kakve je nudio Rem­brandt, ili kakve su stvarali veliki slikari raskošnih prizora poput Vermeera. Go­dard kao uvodno djelo svojeg filma uzima Rembrandtovu Noćnu stražu (1642), sliku koja je zapravo grupni portret odreda kapetana Fransa Banninga Cocqua, čiji naziv Noćna straža potječe iz 19. stoljeća zbog problema uzrokovanim tamnje­njem boja, uklonjenim kasnijom restauracijom. Noćna straža, prema povjesničaru umjetnosti Aloisu Rieglu, predstavlja princip koordinacije, koji je odražavao ega­litarnu točku gledišta, kakvim su se služili nizozemski slikari poput Rembrandta ili Fransa Halsa, za razliku od principa subordinacije, odnosno hijerarhijskog struktu­riranja prizora, kakvim su se služili slikari romanskih zemalja toga razdoblja.
Rieglova knjiga bila je među prvima koja je istodobno ispitivala ulogu gledatelja u konstrukciji fikcionalnog svijeta slike, kao i sliku kao konstruktivnog čimbenika gledatelja. To je upravo postupak kojim se služi filmski esejizam u razradi alter­nativne perspektive, manipulacija očišta i dvojakost slike. Ono što filmski esejisti u svojim filmovima razvijaju su upravo alternativni načini filmskog izlaganja na­suprot hijerarhijski strukturiranih prizora uzročno-posljedičnih lanaca izlaganja događanja.
Slijedeći McLuhana, Paech (2000: 8) daje moguću definiciju intermedijalnosti kao otkrića starijih oblika medija u novijim oblicima medija. Prema tome, intermedi­jalne odnose dijeli na dva nivoa, na simboličke i na materijalne. Pod simboličkim nivoom podrazumijeva sve oblike repeticije medijskog procesa na nivou opisa, odnosno demonstracije raspoloživog unutar samog filma. Kao primjer simboli­čkog nivoa možemo uzeti projekciju filma unutar filma, kakav možemo naći u se­kvenci iz Godardovih Karabinjera (Les Carabiners, 1963), kad jedan od glavnih protagonista pokušava ući u filmsko platno, odnosno projekciju filma. A primjer upotrebe kamere koja snima unutar filma, možemo naći u gesti zumiranja detalja fotografije Wilhelma Reicha na lisičine na njegovim rukama, u Makavejevljevom filmu WR (1971). Pri tome, ovu fotografsku gestu, upravljanu drugom fotograf­skom (filmskom) tehnikom, Warren (1996: 215) smatra gotovo sinegdohom filma.
Za razliku od simboličkih, oblike materijalne intermedijalnosti Paech nalazi u sa­mom reprezentacijskom sloju filma, u obliku mehaničke dispozicije, oslikane, fo­tografirane slike ili akustičke sekvence tona. Oblicima materijalne intermedijal­nosti služe se primjerice u svojim filmovima Guy Debord (Urlici u slavu de Sadea / Hurlements en faveur de Sade, 1952) ili Jean-Luc Godard (Ovdje i drugdje / Ici et ailleurs, 1974).
Kod simboličkog nivoa, dakle, kamera u filmu snima ili se dešava projekcija filma u filmu, kao na primjer u Illibatezzi (1962), filmu Roberta Rossellinija, kao obliku razvrgavanja filmske ali i stvarnosne iluzije. U Illibatezzi, opsesivni protagonist filma Joe zaljubljen je u protagonisticu Anu Mariju, stjuardesu u Bangkoku koja svoje snimke načinjene Super osmicom šalje svom dečku. Nakon što Joe dobije njezine snimke nastale prigodom Ana Marijinog demonstriranja kako se koristi kamera, postaje opsjednut njome. Ana Marija je prisiljena na nagovor psihijatra, načiniti nove snimke vlastite transformacije u plavušu kako bi se oslobodila Joea koji pati od fetišističke fascinacije srodne Edipovom kompleksu, koji u Ana Mari­jinom izvornom liku prepoznaje majčinski tip brinete. Joe plače i miluje njezinu staru filmsku sliku u koju se zaljubio.
Prema Paechu (2000: 8), simbolički nivo demonstriran u Illibatezzi uobliku pro­jekcija filma u filmu i kamere koja snima u filmu, događa se također i u drugim umjetnostima. Naime, slike mogu biti citirane, ili se akcija može odigravati u ka­zalištu. Potonju susrećemo, primjerice, u igranom filmu s elementima esejizma Pričaj s njom (Hable con ella, 2002), gdje redatelj Pedro Almodóvar cijeli film posvećuje umjetnosti plesa, odnosno uključuje izvorne snimke Pine Bausch i nje­zinog plesnog teatra.
Paech (2000: 8), nadalje književnu adaptaciju kao intermedijalni proces smješta negdje između simboličkog i materijalnog nivoa. Književnost je moguće tran­sformirati jedino pomoću naracije i čitanja, što se najizravnije očituje u scenama izravnog pisanja u filmu, kakvo se na primjer nalazi u filmovima Godarda, kao i u eksperimentalnim filmovima Michaela Snowa ili Hollisa Framptona. Oblike mate­rijalne intermedijalnosti Paech nalazi u samom reprezentacijskom sloju, kao me­haničku dispoziciju, oslikanu, fotografiranu sliku ili akustičku sekvencu tona.


Interdisciplinarnost

Ejzenštejnova asocijativna montaža, koju je ovaj autor smatrao najvišim stupnjem režije, s vremenom je kao jedna od začetnih ideja filmskih esejističkih tendencija postala uzor za filmske esejiste poput Godarda. Ideju za asocijativnu montažu, iz­među ostalog, Ejzenštejn nalazi u neočekivanom spoju filmskog i vizualno repre­zentativnog, odnosno u slikovnoj reprezentaciji lingvističkog principa japanskog ideograma. Ejzenštejn smatra kako je ono što činimo u filmu zapravo kombinira­nje snimaka koji su “opisni, pojedinačni u značenju, neutralni u sadržaju” odnosno kako njihovo spajanje za posljedicu ima nove “intelektualne kontekste i serije”. Također, Ejzenštejn nalazi primjere maksimalne lakoničnosti vizualne reprezenta­cije apstraktnih koncepata u haiku poeziji, gdje se susrećemo s montažom rečeni­ca. Bashove pjesme primjerice predstavljaju za njega koncepte poput golih formi, koje kao impresionističke skice izdvaja nalazeći sličnosti s idejom filmske monta­že. Slijedeći stope eksperimentalnog kazališnog redatelja, producenta i glumca Vsevoloda Mejerholda, Ejzenštejn također prenosi iskustva kabuki teatra u film.
Za oblike filmskog eseja kakve danas poznajemo, može se reći da su se ponajprije razvili u Sovjetskom savezu i Francuskoj, potom u Njemačkoj, Sjedinjenim drža­vama te u ostalim zemljama. Časopis Cahiers du cinéma primjerice utjecao je na francusku filmsku scenu okupljajući autore pod utjecajem misli Louisa Althussera i Bertolta Brechta. Jean-Luc Comolli i Jean Narboni 1969. u Cahiers du cinéma pišu kako film, kao i bilo koja druga kulturna produkcija, ne reproducira “stvari kakve jesu, nego onakve kakve se pojavljuju kad su izlomljene kroz ideologiju” (Powrie / Reader, 2002: 67). Althusserova dijagnoza pojedinca uhvaćenog u ide­ologiju i njegova nesposobnost da vidi izvan nje, pokrenula je autore koje danas smatramo najznačajnijim filmskim esejistima (J-L. Godard, C. Marker, Alain Res­nais, Louis Malle, Guy Debord). Filmski esej razvija se kao diskurzivno sredstvo, kao prostor oslobođen od repeticije očekivane konstelacije moći u polemičkoj at­mosferi autora poput Rolanda Barthesa, Jacquesa Lacana, Michela Foucaulta, Gillesa Deleuzea i drugih.
Spomenuti filmski esejisti sučeljavaju discipline u estetskom polju filma. Za pred­met svojih razmatranja često posežu za različitim oblicima antidisciplina, strate­gija i taktika svakodnevnog života. Primjenjuju u svojim filmovima ono što De Certeau u Invenciji svakodnevice naziva mikropolitikom moći. Primjena interdisci­plinarnosti na neizravan način pretpostavlja denaturalizaciju znanja. U krajnjem dometu razvrgavanja disciplina Chris Marker svojim filmovima daje ra­zne oblike, smatrajući kako film ne mora nužno preuzeti oblik projekcije na celu­loidu. Zahvaljujući upravo multimedijalnosti, odnosno novim tehnikama koje do­zvoljavaju arhiviranje filmske povijesti, a time i reorganizaciju filmske memorije, Jean-Luc Godard smatra, kako film sam po sebi postaje vlastiti “imaginarni mu­zej” (Ishaghpour, 2001: 81). Godard će u svojim filmovima često posezati za citi­ranjem švicarskog filozofa Denisa de Rougemonta, kao i na igru vidljivog i nevid­ljivog, kao ključne reference na fenomenologiju Mauricea Merleaua-Pontyja.
Čini to, između ostalog, u filmu JGL/JGL (JGL par JGL, Autoportrait de décembre, 1994), kroz ruke slijepe montažerke sugerirajući raskid između misli i akcije, odnosno aludirajući na De Rougemontovo djelo Misliti rukama (Penser avec les mains, 1936), u kojem De Rougemont u odlomku nazvanom “Ruke” piše kako bi mislioci trebali imati “ruke stvorene za uzimanje i odvagivanje”, “ruke koje znaju, koje izvršavaju i oblikuju; ruke koje stvaraju”. Jer, ono što veže gla­gole misliti i vagati jest latinska etimologija: pensare, primjećuje Didier Coureau (2001: 220), dok termin esej dolazi od riječi exagium koja označava težinu.
Filmski eseji poput Slike svijeta i inskripcija rata (Bilder der Welt und Inschrift des Krieges, 1988) Haruna Farockija, Peti nivo (Level Five, 1996) Chrisa Markera, ili Magla rata (The Fog of War, 2003) Errola Morrisa, bave se povijesnim temama i daju drugačije viđenje općeprihvatljive reprezentacije povijesnih događaja. U svojim sadržajima preklapaju se u pitanjima politike, ekonomije i estetike, u poda­stiranju poznatih i nepoznatih arhivskih dokumenata, kao i u svjedočenju svjedoka vremena, ali ne s ciljem da bi se od gledatelja načinilo “majstora arhive” postup­kom kakvim je inače izložen pri suočavanju s nepristupačnim arhivskim materija­lima u televizijskom programu, nego s ciljem da dokumenti u navedenim filmskim esejima predstavljaju manje povijest samu nego društveno ophođenje istog (Blümlinger, 1998: 94).


Manipulativno i kondenzirano vrijeme filmske slike

U knjizi Vizualna mašina (La machine de vision, 1988), Paul Virilio nas vraća slici ratnom terminologijom. Logistiku slike dijeli na tri razdoblja: razdoblje for­malne logike (slikarstva, gravure, arhitekture) čiji se razvoj završava s 18. stolje­ćem. Razdoblje dijalektike, one fotografije, kinematografije, ukratko fotograma 19. stoljeća. Potom razdoblje paradoksalne logike u nastupu videografije, hologra­fije i infografije s kraja 20 stoljeća. Virilio piše o mutaciji reprezentacije nastale nakon formalne logike, tradicionalne slikovne i dijalektičke prezentacije koja pred­vodi fotokinematografiju, koja pretpostavlja logiku javne reprezentacije. Viri­lio u paradoksalnoj logici uočava mutaciju reprezentacije javnog prostora. Čini to uzimajući kao ekstremni primjer promjenu funkcije, mogli bismo reći čak nesta­nak snimatelja u filmu, u primjeru filma Michela Kliera Div (Der Riese, 1984), sa­činjenom montažom slika koje je snimila kamera za automatski nadzor u velikim njemačkim gradovima (na različitim lokacijama, na aerodromima, u supermarke­tima, na autocestama). Klier naglašava kako u snimcima nadzora vidi “kraj reka­pitulacije svoje umjetnosti”.
Ovaj krajnji primjer odsutnosti čovjeka iza kamere predstavlja kulminaciju repre­zentacijskih tehnologija, odnosno nestanak vizualne subjektivnosti u prilog tran­sfera vizualnog u tehnički subjekt (Virilio, 1988: 103). Klierov postupak parafra­zira (ne)mogućnost prvobitne utopije nefikcionalnog filma, odnosno prikazivanja objektivne istine: ljudi su u Klierovom filmu istodobno akteri i objekti kontrole. Virilio nam ovom krajnošću poručuje zapravo da svaki dokumentarni film kao odmak od fikcionalnosti zapravo pribjegava postupcima koje mu nameće mutacija reprezentacije u razdoblju paradoksalne logike, koja se najbanalnije očituje u do­meni infografije, nametnute prirodom digitalne montaže. Kao jedan od najsloženi­jih primjera digitalne montaže, može poslužiti CD-ROM Immemory Chrisa Mar­kera. Njegova je prednost poštivanje principa digitalnog filma oslonjenog ne samo na režiju i montažu, već i na navigaciju, koja nije svojstvena linearnim medijima i koja napokon doseže željeni učinak izjednačavanja važnosti spomenute Bordwellove kreativne uloge gledatelja (korisnika), s važnošću uloge redatelja.


Primjeri interdisciplinarnosti u filmovima Chrisa Markera, Errola Morrisa i Dušana Makavejeva

Slijedeća tri paradigmatska redatelja postupili su interdisciplinarno u svojim dje­lima: Chris Marker: CD-ROM Immemory (1998), Errol Morris: Brzo, jeftino, van kontrole (Fast, Cheap and Out of Control, 1997), Dušan Makavejev: W.R. Miste­rije organizma (1971). Redatelji u navedenim filmovima dosljedno uspostavljaju dijalog i interakciju između dviju ili više disciplina te istražuju pritom alternative linearne organizacije događaja. Tema kojom se Chris Marker bavi u navedenom, interaktivnom djelu kao i u ostalim svojim filmovima mogla bi se ukratko sažeti na misao o pamćenju, behavioralnog neuroznanstvenika i kognitivnog psihologa Normana E. Speara, koji smatra da je “sadržaj pamćenja funkcija brzine zabora­va”. Errol Morris, pak, u navedenom filmu postupa upravo suprotno od očekiva­nih filmskih konvencija, nalazeći uporište u izokretanju narativnih postulata, baš kao što to čini znanstvenik u filmu. Morris u filmu postupa isto kao i intervjuirani znanstvenik robotičar, koji pri stvaranju hodajuće mašine s uzorom na kretanje ži­votinja pobija općeuvriježeni naputak robotike gdje se kretanje mora temeljiti na stabilnosti pa rješenje toga problema traži u nesavršenosti kretanja, odnosno spoti­canju i neravnoteži. Dušan Makavejev se filmom WR svrstava u prve redove auto­ra koji se služe interdisciplinarnošću. Film je to reprezentativan za trenutak u ko­jem se od filmskih redatelja tražilo da ne budu samo pripovjedači već i sociolozi, psiholozi, ekonomisti, povjesničari, kako bi publici, uz eventualnu katarzu, dali i svježe informacije.
Razmatranje prvog djela u prilog interdisciplinarnosti oslanja se na nelinearno iz­laganje, fragmentarnost i interakciju gledatelja. CD-Rom-u Immemory Chrisa Markeraprethodila je interaktivna CD-rom instalacija naslova Immemory One (1997), kojoj je prethodila velika instalacija Zapping zona, Prijedlozi za imagi­narnu televiziju (Zapping Zone, Proposals for an Imaginary Television, 1990).U njoj Marker kombinira fotografiju, video, televiziju i kompjutore. Na četrnaest monitora Marker je prikazivao vlastiti, do tada neobjavljeni materijal, zamrznute slike s televizije, svoje različite video radove i kompjutorski animirane radove. Termin zapping sugerira ovdje perceptivnu konzumerističku praksu utemeljenu devedesetih godina prošlog stoljeća, smanjenu mogućnost ili volju za fokusiranje pažnje. Markerova Zapping zona pretvara čin prebacivanja kanala u kreativni čin – gledatelj kreira sam svoj film iz zalihe slika u ponudi. Zappiranje također po­prima i spacijalnu dimenziju budući da se gledatelj mora fizički kretati od jednog monitora do drugog (Filser, 2003: 330).
CD-Rom Immemory sastoji se od sedam odvojenih zona: film, putovanje, muzej, pamćenje, poezija, rat i fotografija, te zona posvećena X-Plugs-u. Zbog toga što transformira sve tipove slika u digitaliziranu formu: fotografiju, crtež, novinski isječak, pismo, poster i slično, Markerov Immemory premašuje domete linearnih medija kao što su knjiga ili film. Jedan je od ključnih Markerovih izvora za mul­timedijalni CD-Rom Immemory filozofski model sjećanja predložen od engleskog znanstvenika Roberta Hooka, čije su studije bile preteče Newtonove teorije gravi­tacije. Hook je pretpostavljao postojanje točke u ljudskom mozgu kao središta duše, gdje se za kontemplaciju “prenose i skupljaju sve impresije čula”. Marker spomenuti CD-Rom smatra idealnim modelom “mehaničkog pamćenja”, kao mjesto pamćenja iz kojeg se pozivaju utisci za kontemplativno razmatranje (Sche­rer, 2001: 143).
Raymond Bellour (1999: 357) smatra kako u dugoj povijesti odnosa između riječi i slika, CD-Rom općenito izvodi teško odredivu fuziju između Guttenberga i McLuhana. U kratkoj povijesti CD-Roma, Immemory se situira negdje između knjige slika, čija fikcija rasvjetljuje naš početak, naše djetinjstvo i Orbisa Sensua­liuma Pictusa (Vidljivog svijeta u slikama), djela pedagoga Jana Amosa Komen­skog, inače Hookova češkog suvremenika, nazvanog Galilejem edukacije, čije je spomenuto ilustrirano djelo, namijenjeno djeci, preteča upotrebe audiovizualnih tehnika u nastavi.
Interakcija disciplina je bit filmskog eseja Brzo, jeftino i nekontrolirano redatelja Erola Morrisa. Morris isprepliće pomalo sizifovske životne priče opsesivnog po­svećenja životinjama četvorice muškaraca; krotitelja lavova, dekorativnog vrtlara, stručnjaka za rijetku vrstu krtica bez krzna i znanstvenika sa sveučilišta M.I.T. koji principe kretanja životinja primjenjuje na robotiku. Morris u filmu nastoji u od­maku od filmskih kanona naći inovativno rješenje intervjuiranja četvorice muška­raca bez međusobnog poznavanja i interakcije, da bi na kraju dobio višeglasje, od­nosno suglasje četiri priče koje vode ka jedinstvenom usporednom obrascu (kroti­telj lavova i dekorativni vrtlar odnos prema životu sažimlju retrogradno, prisjeća­njem na način života koji polako nestaje, a stručnjak za krtice i robotičar pogle­dom na budućnost).
Morrisov filmski snimatelj Robert Richardson imao je slikarsku viziju filma, kao “neku vrstu kolaža”, a sam način nastanka filma, koji je prvotno zamišljen kao 35 milimetarski, Morris opisuje kao upotrebu svih mogućih tekstura i rezolucija u filmu, odnosno kao “pristup kuhinjskog sudopera”, što je podrazumijevalo upotre­bu 35 milimetarskog filma finog zrna, 35 milimetarskog zrnatog filma, 16 mili­metarskog filma, super 16, Hi 8, Super 8, video transfera na film, infracrvene i crno-bijele tehnike, tehnike crno-bijelog, obrat boje i kolor negativa. Morris za vo­đenje intervjua u filmu uvodi napravu interrotron, koja omogućuje direktan po­gled u kameru, što rezultira intimnijom reakcijom između gledatelja i intervjuira­nog. Invencijom interrotrona kao odmakom od filmskih naputaka za zaobilaženje snimanja direktnog pogleda.
Film Dušana Makavejeva WR Misterij organizma (1971), filmski je esej s igranim, dokumentarnim i eksperimentalnim elementima. Makavejev se nakon završenog studija psihologije bavi filmom, pa iskustva psihologije izravno primjenjuje u WR-u, zasnivajući ga na idejama Wilhelma Reicha, koji je ishodište za svoje ideje na­šao u sintezi psihoanalize, sociologije, kulturne antropologije, ekonomije i etike. Philipe Lopate (1998: 116-119) smatra kako Makavejev u WR-u svoju senzitivnost prema svakodnevnim materijalima kao metaforama i uporištima gradi poput avan­gardnih kazališnih redatelja kao što su Jerzy Grotowski i Tadeusz Kantor. Misterij organizma vidi kao filmski kolaž, kao križanac filma istine, putopisa, pornografi­je, bajke i lirske balade, izgrađen na dokumentarnosti, fantaziji, agitpropu, ratnom jurišu i Brechtovoj teoriji epskog teatra.
Film, naime počiva na Reichovoj idejiprema kojoj opresivni režimi žive od poti­snute seksualne želje, koja se manifestira ili kroz zločin ili kroz podčinjavanje au­toritetu. Priča je to o nemogućnosti ljubavi između Milene, neovisne rajhovske markstistkinje i Vladimira, sovjetskog umjetničkog klizača, odanog tradiciji drža­ve iznad svakog pojedinca. Makavejev u WR-u suprotstavlja heroje dvaju oblika sljedbeništva, Staljinovog i onog Wilhelma Reicha.
Reich izjednačava seksualno i političko oslobođenje i time osporava mogućnost opstanka jednog bez drugog, ukazujući na odnose između seksualnog očaja i poli­tičke samodopadnosti u cjelini, u komunističkim, kao i u kapitalističkim zemljama (Thompson, 1995: 469). WR kao svjetska revolucija (World Revolution) predstav­lja tako opoziciju prema svim opresivnim društvima. Svoj film Makavejev opisuje kao “crnu komediju, politički cirkus, fantaziju o fašizmu i komunizmu ljudskih ti­jela, političkom životu ljudskih genitalija, proklamaciji pornografske esencije sva­kog sistema autoriteta i moći nad drugima” (Vogel, 155).
Pišući o WR-u, Charles Warren nalazi kako Makavejev svojim filmskim postup­cima neprestano postavlja pitanje što je zapravo fikcija? “Nije li sve što je kombi­nirano u ovom filmu sačinjeno da bi stvorilo veliku fikciju, pothvat imaginacije, bio to esej ili zabilješka o našem vremenu?” (1996: 210).


Zaključak

Filmski eseji nisu filmovi za brzo konzumiranje. Oni su, kako to Derek Jarman kaže za svoje filmove, “polako izgarajući” (slow burners). Njihovo se značenje ne prepoznaje odmah, nego tek nakon nekoliko gledanja, pa i tada najčešće ostaju za­gonetni aspekti koji pozivaju na novo iščitavanje i interpretaciju (Scherer, 2001: 14). Razlog je tome svakako izrazita prisutnost intertekstualnosti, intermedijal­nosti i interdisciplinarnosti u filmskom eseju. Intermedijalnost pri tome predstavlja konstitutivni proces koji se sastoji od fuzije nekoliko medija u novi medij, što u slučaju filma znači prisutnost elemenata slikarstva, književnosti, muzike, kazali­šta, plesa ili neke druge umjetnosti.
Intertekstualnost se u filmu manifestira kroz povezanost tekstova. U slučaju filmskog eseja koji se u pravilu služi komentarima koje čita narator ili naratorica, filmski je tekst tranzitoran. On je prema Barthesu mnogoobličan, pa svaki novi tekst predstavlja tako novo pletivo prošlih citata. To znači da se ispred nas nikad ne nalazi fiksirana tekstualna forma, usporediva s izvornom, primjerice u književ­noj formi. Filmovi su u tom slučaju virtualni tekstovi koji sami sebe konstituiraju kroz projekciju sredstvima podređenosti poziciji gledatelja (Paech, 2000: 4).
Kao što smo već spomenuli, Bordwell i Chatman naglašavaju kako je u filmskoj naraciji iznimno važna i gledateljeva uloga. Christine Scherer (2001: 303), u tekstu “Intertekstualnost: sjećanje teksta” piše kako je čin pisanja u filmskom ese­jizmu radnja koja je usmjerena na budućnost, jer zapisani tekst spašava riječ od zaborava baš kao što i film spašava sliku od zaborava. Zbog toga je veliki dio djela filmskih esejista usmjeren u borbi protiv zaborava, bilo individualnog (Go­dard, Marker, Jarman, Wenders) ili kolektivnog (Farocki, Syberberg, Godard, Marker, Resnais, Lanzmann, Kluge). Prema Paechu, ne postoji intermedijalnost između književnosti i filma, nego se ona dešava između medija književne i filmske priče, na nivou naratologije i uvjetovana je transmedijalnošću priče. Sli­čno Paechu, Chatman smatra, kako je narativno shema koju treba aktualizirati, te da je pojam narativno duboka struktura prilično neovisna od svog medija.
Filmski se esejizam oslanja na osjetni sinkretizam. Njemu je svojstveno upravo objedinjavanje različitih vrsta umjetnosti, postupkom nalik usporednoj estetici Eti­en­nea Souriaua (1958: 11), koja ne samo da podrazumijeva usporedbu umjet­ničkih djela nego i postupaka raznih umjetnosti. I dok se roman služi verbalnim strategi­jama opisa pojedinih stanja, film se u postizanju istog može poslužiti, primjerice, reprodukcijom djela iz slikarstva. Godard tako polazišta za svoj film Strast temelji na slikama koje mu služe kao komentari. Općenito, ono što je zajed­ničko tekstu i slici jest mogućnost njihovog transferiranja, koje se obavlja uz po­moć citata i citi­ranja. Budući da nije baziran na organizaciji spacijalno temporal­nih podataka u uzročno-posljedični lanac događanja (Branigan, 1992: 3), nego na heterogenoj vi­zualnoj ekspresiji, filmski esej uvijek teži ka metafilmu koji računa na upućenost gledatelja. U filmu, općenito, razlikujemo vezu između filma i dru­gih umjetnosti, kao i citate iz drugih filmova i citate iz drugih umjetnosti. Navede­ne veze i citati predstavljaju prisutnost intermedijalnosti u filmu. Oosterling tako intermedijalnost definira kao umjetnost između slika, riječi i akcija, koja rekonfi­gurira tri nekad odvojene kulturne domene, umjetnosti, politike i znanosti, te po­sebno filozofije koja povećava iskustvo posredništva i osjetljivosti za tenzijske ra­znolikosti.
Interdisciplinarnost se u filmskom eseju javlja rjeđe, zato što je za njezinu primje­nu potrebno poznavanje najmanje dvije, a poželjno je i više disciplina, Među us­pješnim primjerima esejističke interdisciplinarnosti nalaze se filmovi Chrisa Mar­kera, Errola Morrisa i Dušana Makavejeva. Film kao ritmička umjetnost podrazu­mijeva melodiozno iskustvo u montaži. Ejzenštejn tako govori o metričkoj i rit­mičkoj, a Duras slikovni i zvučni zapis tretira kao dvije zasebne cjeline. Na nivou zvuka, primjećuju Jullier i Williams, filmska se glazba može tretirati kompilacij­ski, kao svojevrsni kolaž, kao što to čini Godard u svojim djelima. Chion pak na­glašava gledateljevu potragu za porijeklom glasa u filmu, što je u filmskom eseji­zmu od iznimne važnosti jer se audiovizualne komponente filma raslojavaju i djeluju neovisno, kao u spomenutom filmu Kamion Marguerite Duras. Redatelji u filmskim esejima preuzimaju zahtjevne uloge kompilatora problematika koje za­diru u područja disciplina poput sociologije, psihologije, ekonomije ili povijesti, koje publici ne negirajući nužno iskustvo katarze daju i nove oblike informacija i diskursa.


BILJEŠKE

Hansen-Löve (1983: 32), pozivajući se na S.D. Sauerbiera, razlikuje multimedijalnost od monomedijal­nosti slijedećim riječima: “Zajedničko nastupanje heterogenih umjetnosnih oblika u okviru jednoga in­tegralnog medija (kazalište, opera, film, performance itd.), odn. multimedijalne prezentacije, stvara po­sve druge intertekstualne uvjete i rodovskotipologijske koleracije nego slučaj monomedijalne komuni­kacije (plošna slika, nijemi film, književni tekst i dr.)”.

Istaknuti filmski redatelji generacije koja je počela djelovati ranih pedesetih godina prošlog stoljeća, ug­lavnom nisu imali formalno filmsko obrazovanje.
U prilog važnosti glasa komentara u filmskom eseju, govore podaci Martina Schauba koji procjenjuje kako više od devedeset posto filmskih esejista svoje tekstove čitaju sami. Njihov glas izbjegava poziciju sveznajućeg autora kad upotrebljavaju riječi koje su karakteristične za esej u pisanom obliku: možda, vjerojatno, moguće. (Iz razgovora “Auto-slike filma” [“Selbst-Bilder des Kinos”],Karla Sireka, Martina Schauba i Raymonda Belloura, u Schreiben Bilder Sprechen, 1992, str. 121).

Prema Renate Lachmann, termin kontaminacija, predstavlja posljedicu “selekcije pojedinačnih eleme­nata iz različitih referentnih tekstova i kombinacije tih elemenata u smislu montaže ili preklapanja i uk­lapanja u manifestni tekst” (Lachmann, 2001: 44).

Prema Jakobsonovoj podjeli na metonimijsku montažu, poput one u Griffithovim filmovima ili metafo­ričke u Ejzenštejnovim filmovima.

Više o metafilmu pod citatom (filmskim), u Filmskoj enciklopediji (1986: 209-210).

Markerov citat Eliota iz njemačke verzije komentara: Jer znam da je vrijeme uvijek vrijeme i da je mjesto uvijek i samo mjesto (“Because I know that time is always time / And place is always and only place”), ukazuje na idejnu srodnost s francuskom verzijom komentara gdje upotrebljava Racineov citat: “Udaljenost zemalja ispravlja na neki način preveliku srodnost vremena” (“L’éloignement des pays répare en quelque sorte la trop grande proximité des temps”).

Pogledati, Benjamin: “The Task of the Translator” u Illuminations, 1969, str. 69-82.

Stojanović (1986: 146), pojašnjava Ejzenštejnovo razlikovanje metričke i ritmičke filmske montaže dvama Ejzenštejnovim primjerima. ‘Čistu metričku montažu’ nalazi u Pudovkinovom filmu Kraj Pet­rograda (Konec Sankt-Peterburga), gdje se kadrovi procesije smjenjuju u podjednakim dužinama. Za razliku od ovog izrazitog preovlađivanja dužine kadra nad drugim elementima, ritmička montaža u pra­vom smislu riječi bila bi, po sovjetskom autoru, ona u kojoj se u određivanju faktičke dužine komadića pojavljuje kao ravnopravni element njihova ispunjenost unutar kadra, pri čemu se “zamjenjuje obična metrička ujednačenost elastičnošću uzajamnog odnosa faktičkih dužina”.

Le Camion: Entretiens avec Michelle Porte, Éditions de Minuit, 1977.

Prema Riegel; The group Portraiture of Holland, 2000.

Warren zapravo u tekstu umjesto navedenog primjera sinegdohe upotrebljava širi pojam metafore. Budu­ći da se upravljanje jednom (fotografskom) tehnikom pomoću druge (filmske) tehnike nameće unutar cijelog filma kao filmski postupak, metafora se u ovom slučaju preciznije prevodi kao sinegdoha.

Illibatezza je Rossellinijev dvadesetpetominutni film nastao u kolektivu RoGoPaG (imenovanom prema redateljima koji su sudjelovali u njemu: Rossellini, Godard, Pasolini, Gregoretti). Illibatezza naznačava krizu u Rossellinijevoj precepciji filma, gdje film vidi ne samo daleko od istine, nego i kao prepreku ka znanju. Za Rossellinija je znanje u neprestanoj transformaciji. U Illibatezzi primjerice nije problem što film može dati krive ili iskrivljene slike nego što se filmska informacija miješa sa pojavnošću. Zbog toga Joe u Illibatezzi ne može prihvatiti transformiranu Ana Mariju te svoje utočište traži u njezinom nepromijenjivom liku (Salas, 2002: 7).

Ejzenštejn (Eisenstein, 1949: 30-31), u tekstu “Kinematografski princip i ideogram” (The Cinemato­graphic Principle and the Ideogram), uzima nekoliko primjera ideograma, kombinacije piktograma u primjerima riječi: pjevati (usta + ptica), ili tuga (nož + srce), zaključujući kako je upravo taj postupak montaža, odnosno iskustvo primjenjivo na film.

Ejzenštejn komentira kako je malo toga ostalo što Meyerhold nije ‘opljačkao’ iz kabuki teatra u korist svoje teatarske koncepcije. Jakov Tolhan, kojeg intervjuira Chris Marker u filmu Aleksandrov grob, pri­sjeća se Mejerholda, koji je primjenjivao nekonvencionalne kazališne postupke kao što je projekcija is­ječaka filmova Dzige Vertova na pozornici.

De Certeau u Invenciji svakodnevice piše o idejama bliskim Foucaultu. Pojedinac iznalazi strategije i tak­tike da bi izbjegao formalna pravila djelovanja i funkcioniranja, oblikujući tako vlastiti prostor dje­lovanja kao pobjedu mjesta nad vremenom (De Certeau, 2003: 40).

Odnosno na Merleau-Pontyjevo objašnjenje percepcije u njegovom ključnom djelu Fenomenologija per­cepcije (Phénoménologie de la perception, 1945), kao i posthumno objavljenom djelu Vidljivo i ne­vidljivo (Le visible et invisible, 1964/1986).

Jean-Louis Comolli definira medijski arhivski trik sljedećim koracima: prvo od gledatelja treba načiniti prividnog majstora arhive, zatim ga uvjeriti da je do tada bio zavaravan, potom ga otčarati uz pomoć iz­nenada otkrivene arhive” (Blümlinger, 1998: 94).

Načini pohrane i manipuliranja zapisima: videografija se odnosi na umjetnost upotrebe video kamere i vi­deo trake. Prevlašću upotrebe digitalne kinematografije nestaje razlika između videografije i kinema­tografije. Holografija se odnosi na trodimenzionalni optički zapis, a infografija kao domena informatike odnosi se na kreaciju i manipulaciju numeričkih slika (reprezentacije grafičkih elemenata. teksta, slike ili videa, kao i njihovih transformacija (rotacije, prevođenja, zumiranja), posredovanih algoritmima.

Paul Virilio Spearovim citatom (“Le contenu de la mémoire est fonction de la vitesse de l’oubli.”) zapo­činje knjigu Vizualna mašina.

Marker piše kako je najbolji opis sadržaja CD-Rom-a, kao mehaničkog sjećanja, našao kod Roberta Ho­oka (1635-1702), čovjeka koji je prije Newtona naslutio zakone gravitacije. Hook piše kako će konstrui­rati mehanički model reprezentacije osjetilnog u pamćenju: “Pretpostavit ću kako postoji izvjesno mjesto ili Točka u mozgu čovjeka ili duše sa svojim glavnim središtem. Što se tiče preciznog položaja te točke, ništa o tome neću reći, nego tražiti jednu stvar a ta je saznati da jedno takvo mjesto postoji, gdje se prenose sve impresije načinjene čulima, i gdje su akumulirane za kontemplaciju; i kako te im­presije nisu ništa drugo do kretanje čestica i tijela” (Iz knjižice izdanja CD-ROM-a Immemory Chrisa Markera, 1998).

Iz intervjua s Errolom Morrisom: “Fast, Cheap and Out of Control” iz 1997; http://www.sonypictures. com/classics/fastcheap/index-i.html

Na neuvriježenost izravnog pogleda u kameru u tradicionalnoj kinematografiji podsjetio nas je i Chris Marker u filmu Bez sunca (Sans Soleil, 1982), komentirajući izravni pogled u kameru svojih filmskih protagonista s tržnice u Bissauu.


LITERATURA

Alter, N. M. (2006), Chris Marker. Chicago: University of Illinois Press.
Armel, A. (1996), “Marguerite Duras”, Les écrivains cineastes, posebno izdanje Cahiers du cinéma, Paris, 1996, str. 57-58.
Barnouw, E. (1993), Documentary / A history of the non-fiction film. New York: Oxford University Press.
Beker, M. (1988), “Tekst / Intertekst”, u Intertekstualnost & Intermedijalnost, Za­greb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta, str. 9- 20.
Bellour, R. (2003), “Battle of Images”, u Future Cinema, The Cinematic Imagi­nary after Film, ur. Jeffrey Shaw i Peter Weibel, ZKM, Karlsruhe / The MIT Press, Cambridge Massachusetts, str. 56-59.
Bellour, R. (1999), L’entre-images 2, Mots, Images. Paris: P.O.L. Trafic.
Benjamin, W. (1923), “The Task of the Translator” An Introduction to the Trans­lation of Baudelaire’s Tableaux parisiens”, Illuminations. New York: Schocken Books (1969), str. 69-82.
Blümlinger, C. (1998), “Das Imaginäre des dokumentarischen Bildes / Zu Chris Markers LEVEL FIVE”, Montage/AV, Zeitschrift für Theorie & Geschichte audiovisueller Kommunikation, http://www.montage-av.de/a_1997_2_6.html, URL pregledan 6.5.2007.
Blümlinger, C. (1992), “Zwischen den Bildern/Lesen”, u Schreiben Bilder Spre­chen, Texte zum essayistischen Film, ur. Christa Blümlinger i Constantin Wulff, Wien: Sonderzahl, str. 11-31.
Branigan, E. (1992), Narrative Comprehension and Film. London / New York: Routledge.
Chatman, S. (1990), “The Cinematic Narrator” u Coming to terms, The Rhetoric of Narrative in Fiction and Film. Ithaca and London: Cornell University Press, str. 124-138.
Chatman, S. (1980), “What Novels Can Do That Films Can’t (and Vice Versa)”, u On Narrative. ur. Mitchell, W. J. T, Chicago / London: University of Chicago Press, (1981), str. 117-136.
Chion, M. (1994), Audio-Vision, Sound on Screen. New York: Columbia Univer­sity Press.
Chion, M. (1982), Voice in Cinema. New York: Columbia University Press (1999).
Coureau, D. (2001), “Poétique filmique de la noosphère (Jean-Luc Godard, Chris Marker, 1982-2001)”, u L’essai et le cinéma. Seyssel: Champ Vallon, str. 217-226.
Eco, Umberto (1998), “Casablanca: kultni filmovi i intertekstualni kolaž”, u Književnost, povijest, politika, ur. Zlatko Kramarić, Osijek: Svijetla grada, str. 161-174.
Eisenstein, S. (1949), Film Form: Essays in Film Theory. New York: A Harvest Book.
Filmska enciklopedija, (1986), 1. dio, Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod “Miroslav Krleža”.
Filser, B. (2003), “Chris Marker: Immemory”, u Future Cinema, The Cinematic Imaginary after Film. ur. Jeffrey Shaw i Peter Weibel, ZKM, Karlsruhe / The MIT Press, Cambridge Massachusetts, str. 328-331.
Godard J.-L. (1998), Histoire(s) du cinéma. br. 3, Paris: Gallimard – Gaumont.
Hansen-Löve, A. A. (1983), “Intermedijalnost i intertekstualnost / Problemi kore­lacije verbalne i slikovne umjetnosti na primjeru ruske moderne”, u Inter­tek­stualnost & Intermedijalnost. (1988), ur. grupa autora, Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta, str. 31-74.
Hollander, Anne (1991), Moving Pictures, Cambridge, London: Harvard Univer­sity Press.
Jullier, L. (2004), “JGL/ECM”, u For Ever Godard. London: Black Dog Publish­ing, str. 272-287.
Ishagpour, Y. (2005), Cinema: The Archeology of Film and the Memory of a Century. Oxford: Berg.
Lachmann, R. (1983), “Intertekstualnost kao konstitucija smisla, Petrograd An­dreja Belog i tuđi tekstovi”, u Intertekstualnost & Intermedijalnost. (1988), ur. grupa autora, Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta, str. 75-108.
Lopate, P. (1998), Totallly Tenderly Tragically, Essays and Criticism from Life­long Love Affair with the Movies. New York: Anchor Books.
Marker, C. (1998), Immemory. Paris: Centre Georges Pompidou.
Moran, J. (2002), Interdisciplinarity. London, New York: Routledge.
Morris, E. (1997), “Fast, Cheap and Out of Control” Interview with Errol Morris, http://www.sonypictures.com/classics/fastcheap/index-i.html, URL pregledan 9.5.2007.
Oosterling, H. (2003), “Sens(a)ble Intermediality and Interesse”, Towards an On­tology of the In-Between”, u Journal Intermédialité, Histoire et théorie des arts, des lettres et des techniques, No 1 Printemps, 2003, str. 29-46: http://cri. histart.umontreal.ca/cri/fr/INTERMEDIALITES/p1/pdfs/p1_oosterling.pdf, URL pregledan 27.4.2007.
Oraić, D. (1988), “Citatnost – eksplicitna intertekstualnost”, u Intertekstualnost & Intermedijalnost, ur. grupa autora, Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta, str. 121- 156.
Paech, J. (2000), “Artwork-Text-Medium. Steps en route to Intermediality”, s kon­ferencije Changing Media in Changing Europe, ESF (European Science Foun­dation, Paris, 26-28. svibanj, 2000), str. 1-9: http://www.uni-konstanz.de/FuF/ Philo/LitWiss/MedienWiss/Texte/, URL pregledan 22.4.2007.
Paech, J. (1997), “Paradoxien der Auflösung und Intermedialität”, u HyperKult. Geschichte, Theorie und Kontext digitaler Medien, str. 331-368, Frankfurt: Stroemfeld / Nexus.
Peterlić, A. (1988), “Prilog proučavanju filmskog citata”, u Intertekstualnost & Intermedijalnost, ur. grupa autora, Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta, str. 197- 207.
Powrie, P. / Reader, Keith (2002), French Cinema. A Student’s guide, London: Arnold.
Rancière, J. (2003), Le destin des images. Paris: La fabrique éditions.
Riegel, A. (2000), The group Portraiture of Holland, Text and Documents. Los Angeles: Getty Research Institute for the History of Art and Humanities, (1902).
Salas, H. (2002), Roberto Rosselini, u Senses of Cinema:
http://www.sensesofcinema.com/contents/directors/02/rossellini.html, URL pre­gle­dan 10.5.2007.Schaub, M. (1992), “Filme als Briefe”, u Schreiben Bilder Sprechen, Tekste zum essayistischen Film. ur. Christa Blümlinger i Constantin Wulff, Wien: Sonder­zahl, str. 109-118.
Scherer, C. (2001), Ivens, Marker, Godard, Jarman / Erinnerung im Essayfilm. München: Wilhelm Fink Verlag.
Shafto, S. (1999), “Leap into the void: Godard and the painter”, u Senses of Cin­ema: http://www.sensesofcinema.com/contents/06/39/godard_de_stael.html, URL pregledan 10.4.2007.
Silberschmidt, C. (2005), “Man sollte sehen, was ich höre, wenn ich schreibe”, Marguerite Duras’ Le camion”, u Essay, Marburg: Schüren Verlag,str. 50-56.
Souireau, E. (1958), Odnos među umetnostima / Problemi uporedne estetike. Sa­rajevo: Svjetlost.
Steene, B. (2005), Ingmar Bergman, A Reference Guide. Amsterdam: Amsterdam University Press.
Stojanović, D. (1986), “Metar kao ritam u filmskom delu”, u Film: teorijski ogledi. Sarajevo: Veselin Masleša.
Thompson, D. (1995), A Biographical Dictionary of Film. New York: Knopf.
Virilio, P. (1988), La machine de vision. Paris: Éditions Galilée.
Vogel, A. (2006), Film as a Subversive Art. New York: D.A.P./C.T. Editions.
Williams, J. S. (2004), “Music Love, and the Cinematic Event”, u For Ever Go­dard. London: Black Dog Publishing, str. 288-311.
Warren, C. (1996), “Earth and Beyond: Dušan Makavejev’s WR: Mysteries of the Organism”, u Beyond Document: Essays on Nonfiction Film. ur. Charles War­ren, Wesleyan University Press, str. 205-245.